MESEC ILI STUDIO U NEVADI
NAJVEĆA PREVARA U ISTORIJI ČOVEČANSTVA
Ovu temu je najbolje početi sa izjavom jednog NASA-inog čoveka, kada su ga nedavno pitali kada će ponovo na Mesec. Njegov odgovor bio je, 'Kada ovladamo tehnologijom, ponovo ćemo tamo...'. Da li je greškom načinio lapsus ili je samo bio iskren, ali ovo je prilično čudno. Pre 40 godina, pomoću štapa i kanapa ladno su u konzervi išli na Mesec, a danas sa ovakvom tehnologijom, još čekaju...
Ima još jedna zanimljiva činjenica. Kada je novinar Bart Sibrel prišao jednom prilikom Armstrongu, ovaj mu je odgovorio 'Nemojte me ništa pitati i ja vam neću ništa slagati'. Da li bi Armstrong rekao ovako nešto da nema ništa da sakrije? Inače, Nil Armstrong se danas suočava sa mentalnom bolešću. Da li je to rezultat povezivanja njegovog imena sa najvećom prevarom u istoriji, ili mu je jednostavno proradila savest?
Uverenje da je čovek kročio na Mesec, odnosno da su poduhvati misije Apolo bili uspešni, toliko je čvrsto ukorenjeno u našoj svesti da tvrdnja da to nije istina deluje prilično smešno svakome. To je prihvaćeno kao svojevrsna dogma. Pa ipak, ima mnogo ozbiljnih dokaza u prilog tvrdnji da je celo čovečanstvo žrtva jedne od najvećih podvala u režiji Amerike, to jest NASA-e (Američka agencija za svemirska istraživanja).
Počelo je pre dvadeset godina kada jednom od inženjera koji je radio na projektu savest više nije dozvoljavala da ćuti. Izdao je knjigu gde je potanko objasnio ovu neviđenu prevaru. Tu su bile navedene sve same činjenice, kao što su: mesto gde je sve snimano, boravak astronauta u karantinu posle 'vraćanja na Zemlju' gde su u stvari učili odgovore na sva moguća pitanja koja će im biti postavljena od strane novinara, izbacivanje modula iz transportnog aviona - kao navodno spuštanje modula na Zemlju, pogibija tog pilota koji je vozio taj avion već na njegovom prvom sledećem letu, istina o lunarnom modulu koji nikada nije testiran na Zemlji i mnogo toga još. NASA je bila potpuno zatečena i uložila je nekoliko desetina miliona dolara da bi demantovala ove informacije. A zašto uložiti toliki novac za nešto što se smatra potpuno normalnim, očiglednim i sveprihvaćenim?
Samo logičko razmišljanje baca totalnu sumnju na ovaj njihov 'poduhvat'. Kada su Rusi otišli u orbitu, Amerikanci su bili poniženi. Da i oni odu u orbitu, bili bi samo drugi koji su to uradili. Samo je postojala jedna opcija sa kojom su mogli da preteknu Ruse. Odlazak na Mesec bio je jedino rešenje. I šta su uradili? Pa ladno su otišli na Mesec i to u rekordnom roku. Ovde treba spomenuti jednu činjenicu kada su vojni avioni u pitanju, a to je da je jednom vojnom avionu, od ideje pa do konačne realizacije, to jest da se nađe u naoružanju jedne armije, potrebno 15 godina. Koliko je potrebno onda jednoj napravi koja 'vozi na Mesec'. Po toj logici oni su trebali još početkom 50 godina da krenu u realizaciju projekta leta na Mesec. A kakva je tehnologija bila 50-tih godina? Pogledajte auto industriju, ili avio industriju toga doba. Informatičari koji dobro poznaju istorijat računarstva takođe vrlo dobro znaju na čega su ličili tadašnji
računari, šta su mogli i naročito koliko su bili veliki.
Godine 1969. (a kamoli na početkju projekta) kompjuterski čip još nije bio pronađen.Maksimalna kompjuterska memorija bila je 256k, a kompjuter u Apolo 11 imao je 'neverovatnih' 32 k memorije. Danas kada kod Kineza kupite dve majice, na poklon dobijete kalkulator koji ima deset puta više memorije nego računar Apola 11. I sa tim su oni otišli na Mesec !?
Kako sprečiti današnju tehnologiju da otkrije prevare na snimcima i video materijalu? Vrlo jednostavno. Francuski časopis Figaro objavio je vest da je NASA 'izgubila' ni manje ni više nego 13.000 kaseta na kojima su bili snimci sa Meseca. Ono što nema, ne možete ni testirati. Gde su kasete sklonjene, samo oni znaju.
Inače, treba spomenuti i autora Vilijama Kerela, koji je snimio dokumentarni film 'Operation Lune' za francuski 'Point du Jour Production and Arte France'. U ovom dokumentarcu, udovica poznatog režisera Stenlija Kjubrika otkriva frapantnu činjenicu da je on bio angažovan 1969. godine od strane američke državne administracije da snimi kadrove šetnje astronauta po Mesecu. Stenli Kjubrik je uradio taj zadatak i to u istom studiju gde je završio i svoj najpoznatiji film 'Odiseja u svemiru 2001'. Kjubrik je za snimanje tih kadrova koristio specijalne Zeiss objektive, koji su bili napravljeni upravo za potrebe NASA-e. U filmu se navodi da je američkoj administraciji bilo najvažnije da astronauti budu viđeni kako hodaju po Mesecu. Nagrada Kjubriku za dobro obavljen posao bila je ta da je on dobio te iste objektive da bi kasnije mogao da snimi svoj film 'Beri Lindon', za koji je specifično da uopšte nije korišćeno veštačko svetlo, već samo
svetlost sveća.
