Komunistički teror u Crnoj Gori

[Sasha1]

(Poslao Spasoje Tomić)

Prva žrtva komunističkog terora je bio arhimandrit Nikodim Janjušević, nastojatelj manastira Župe kod Nikšića. On je bio ubijen 29. juna 1941. godine.
Na događaje u Jugoslaviji imao je veliki uticaj Staljinov govor održan u novembru 1941. godine, u kome naglašava da će se rat završiti za dvije nedjelje ili najkasnije za šest mjeseci; njemačka armija biće uništena. To je bio propagandni govor bez realističke procjene tadašnje situacije. Prema izjavi Vukmanovića-Tempa, kada su komunisti čuli Staljinov govor, shvatili su da je njihov zadatak "prvenstvena likvidacija pristalica kapitalizma prije završetka rata. Tako će biti lakše izgraditi socijalizam".

Staljinov govor je bio ključ dogmatskih marksističkih ideologa da otvore vrata klanica, počevši "drugom fazom" revolucije - "diktaturom proletarijata". Kao rezultat toga, Crna Gora i Hercegovina bile su okupane krvlju uglednih patriota, pobijenih "ne zato što su bili krivci, već zato što su bili ugledni i uticajni".
U Crnoj Gori i Hercegovini ekstremizmi druge faze bili su odvratni čak i nekim jugoslovenskim komunistima. Vlado Šegrt i Petar Drapšin bili su ukoreni od Vrhovnog partizanskog štaba zbog primjene užasnih kaznenih ekspedicija protivu naroda Hercegovine.

U Crnoj Gori i Hercegovini "druga faza" revolucije dostigla je zenit krajem 1941. i početkom 1942. Partizani su zadržali nazive svojih protivnika: "izdajnici", "kolaboracionisti" ili "članovi pete kolone". Bez obzira kako su pokušali da diskredituju svoje protivnike partizani su slijepo slijedili Lenjinov diktum da "komunistička diktatura ne znači ni manje ni više već punu neograničenu vlast bez granica, pravila ili propisa zakonskih".

Kasne 1941. i rane 1942. godine masovne likvidacije izvršavane su po komunističkim naređenjima kroz Crnu Goru i istočnu Hercegovinu. Prema izjavi Dedijera, njemu je Peko Dapčević rekao da su likvidiranja naređena od viših partizanskih štabova. "Istovremeno je Kominterna upozoravala Tita da se u sadašnjoj etapi radi o oslobođenju od fašističkog podjarmljivanja a ne o socijalističkoj revoluciji" (V. Dedijer, Novi prilozi za biogra-fiju , II, Liburnija, Rijeka: Mladost, Zagreb, 1981, str. 387). Najmasovnija ubijanja su vršena u srezovima: kolašinskom, šavničkom, nikšićkom, danilovgradskom i cetinjskom, a i u srezu podgoričkom. Partizanske novine "Naša borba", publikovane u Crnoj Gori, sadrže imena pobijenih uz primjedbu "nastaviće se". Partizani su napunili rupe, jaruge, jame, bunare, krečane i groblja elitnim Srbima, u svojoj nemilosrdnoj primjeni "druge faze" revolucije. U procjeni takvog užasa može se samo napraviti pregled imena ovih ljudi, žena i čak mladića u ovom stravičnom periodu.

Nakon zlostavljanja, žrtve su bacane u masovna groblja, kao što su komunisti postupali u Gornjem polju kod Nikšića. Stevan Vučetić tvrdi da je bačeno više od sedam stotina leševa u jamu u Gornjem polju! Partizani su dali ime toj jami Kotor jama, jer je prva žrtva bačena u nju iz Kotora. Jame okolo Cetinja i svih strana Crne Gore primile su leševe žrtava, a u Šavniku žrtve su bačene u bunar. Prota Bogdan Perović i sin mu jedinac brutalno su mučeni, a poslije ubijeni.
Više od četrdeset Karadžića, rođaka čuvenog srpskog reformatora jezika i skupljača narodnih pjesama Vuka Karadžića, pobijeno je u Drobnjaku.

[Sasha1]

Osamdeset i dva lica, uključujući mnoge Džakoviće, bačeno je u jarugu Boana. Žrtve iz srezova Cetinja i Bara pobijene su u partizanskom štabu Kunovog prisoja, uključujući braću Šćepanoviće (jedan je bio profesor a drugi oficir), pukovnika Nika Jovanovića, braću Draga i Blaža Kapičića, zemljoradnike, i druge. U jamu na Vrbanju bačeno je više ljudi iz hercegnovskog i krivošijskog kraja.

U Kolašinu nakon povlačenja Italijana 5. januara partizani ulaze u grad i u kasarnu na Brezi zatvaraju sve uglednije i bogatije ljude iz Kolašina i okoline. Na Badnje veče 6. januara partizani su u gradu spremali igranku i narodno veseljeL. Međutim druga grupa partizana je tjerala zatvorenike da na desnoj obali Tare kopaju rupe u baruštini punoj pjeska. Tako dok je u gimnaziji uz velike količine konfiskovanog alkohola trajala proslava praćena govorima i pucnjavom druga grupa proletera je u Lugu likvidirala sve zatvorenike.

Partija nije trpila kritiku ni iz svojih redova. Mnogi njeni članovi koji su se usprotivili preranom ustanku ili partizanskim likvidacijama ubrzo su likvidirani. Među njima sudija Slobodan Marušić, učitelj Milovan Anđelić (ubijen iz zasjede 6. januara 1942.) Aleksa Pavićević i drugi.
U Hercegovini je bila slična situacija. Prvog februara 1942. iz Vrhovnog partizanskog štaba instrukcije je dobio Đukica Grahovac, komandant operativnog štaba Nevesinja, da se odmah likvidiraju poznati i sumnjivi protivnici, a to je postao njihov svakodnevni posao. Nekoliko dana kasnije operativni štab je obavješten da je 250 članova pete kolone strjeljano. Krajem marta u Gackom je bilo ubijeno oko 70 osoba i približno isti broj u Nevesinju.

Karakteristika mnogih komunističkih likvidacija je da su izvršene po noći. Takođe poslije ubistava partizani su često igrali na grobovima svojih žrtava ili su čak tjerali rodbinu žrtve da to čini.